… uglavnom sa samim sobom

Najnoviji

Imati a nemati ili šaljiva priča o Ratku

Racio ili ratio mi je jedan od najvjernijih prijatelja koje imam još iz djetinjstva. (S njim mi je sve ravno i glatko. Raznježen sad zovem ga – Ratko. Nek se dijete zove kao ja! Slatko!)

I govori on meni potiho u noćnoj samoći dok me umor čini tijestom za miješenje, nek’ osvijestim kako nisam dobro, kako sam nešto umislio, imam neku ideju o pronalaženju prazigote u kojoj sam sanjao sebe sadašnjeg kako se prisjećam iskona, kako prepoznajem bit postojanja.

Slažem se s tobom, vjerni prijatelju – odgovaram razdragano jer rješenje je na pomolu. – Ajde mi objasni sve pa mi olakšaj život.

Ništa lakše – kaže novopečeni Ratko – vidi: ti imaš sve, ništa ti ne nedostaje. Hajde, oduzmi to što si umislio da je nešto, a ništa jest. Koji rezultat dobiješ? Što ti ostane?

Hmmm… krenem računat. A srce počne ubrzano pumpat krv u mozak koji se napreže u beskonačnost da dosegne granice infinitezimalnosti toga što treba oduzeti, lupat, trest se, iskočit će mi iz grudi…

Težak je to zadatak – rekoh – ali dobio sam rezultat.

Eto – cikne Ratko sretan – I? Koji je?

Nula. Ništa. Prazno. – odgovaram iscrpljen napornim umnim radom.

Ne može biti! To nije dobar račun – sad ljuti se Ratko. (A nije li sladak takav bucmast i crven, stalno u nekom điru!)

Nego, Ratko – govorim već zadnjim snagama – ‘ajd’ ti meni na to što mi nedostaje vrati to ništa pa ću imat sve. I bit ću dobro, i moći ćeš se i dalje igrati sa mnom.

Ja volim svog Ratka. On istina nije Ratimir kao ja, ali je vjeran pratilac koji radi svoj posao tako dobro da ga treba nagraditi novim poslovima. Jer, najgori je kad nema što raditi – onda me budi usred noći da bi se igrali oduzimanja ničeg.

Oglasi

Dilema

life
.

Učinilo mi se u jednom trenu da trebam krenuti.
No, zastao sam u nedoumici. Koji je smjer kretanja ispravan?
Mislim da sam vidio jutros da se promet odvijao prema dolje.
Ali strjelice pokazuju prema gore!
^
^
^
Eh, da mi je sad onaj pogled s grane. Tamo je sve izgledalo nekako jasnije.
Ipak, mislim da treba slijediti znakove. Nisu oni tu bezrazložno.

Voda tekućica

 22718-460

 

Tekućica –>

Volim planine. Ne zbog izazova, osvajanja vrhunaca, pentranja po stijenama. Ne.
Volim ih zbog toga što traže kretanje. Jednostavno – u tom miljèu moram se kretati.
Nije bitno kako se osjećam, kakvo mi je raspoloženje, planine me naprosto pokrenu, htio ja to ili ne.

A kad se pokrenem shvatim kako je kretanje dobro. Shvatim kako volim kretanje.
Kako volim uputiti se stazom prema nekoj točki, nije bitno je li to vrh ili zaravan ili dolina uz planinski potok, jel’ to uspon ili spuštanje. I kako,  unatoč teretu na leđima, volim osjetiti lakoću kretanja.
Stajanje na mjestu oduvijek mi je bilo izuzetno teže od kretanja. Kao da bih se dužim stajanjem pokvario poput vode dugo ostavljene u nekoj posudi.

Volim planine. Voda u planinama neprestano teče. I kad je sve okolo zamrznuto, kad se zaledi površina, voda negdje ipak teče. I teče. I teče.
Slap. Kap. Ja.

Mali svjetovi

Kapi kiše na staklu mojeg prozora. Zašto svojatam prozor? Pa on je svačiji.
Prozori moraju pripadati svima, inače se kroz njih ne bi ništa vidjelo.
Ispravljam se – Kapi kiše na staklu prozora kroz koji gledam iz stana u kojem živim.

Svaka je drugačija, oblikom, veličinom, svaka pojedinačno na svojem sjajnom prozirnom plaštu odražava svijet oko sebe na različit način.
Neke kapi kliznut će prema dolje i stopiti se s drugima u strujicama, potocima, rijekama, neke će ostati same, na mjestu na koje su sletjele, a sve se zajedno pretvoriti u vodenu paru i odletjeti s oblacima.

I svaka će se opet vratiti na stakla naših prozora.
I svaka će opet odražavati svijet oko sebe na poseban, sebi svojstven način.
I svaka će opet, sama za sebe i za sve ostale kapi okolo nje, postati prekrasan svijet.

Korak do vrha

Almost there

Korak po korak je formula za kretanje.
Kretanje je stvarnost.
Sve se kreće. Sve se mijenja. Čak i naoko stabilna materija.
Zašto ponekad imam osjećaj da se ne mogu pomaknuti s mjesta? I da je sve što napravim suvišno, smetnja onom što ionako ide svojim tokom…

Hladno je jutros. Treba se pokrenuti.

Korak po korak do doma…

Moj svijet

Nije večer moje vrijeme za pisanje.
Slažem slova u slogove, slogove u riječi, riječi u rečenice… sve nekako tmurno ispada.
Retke i retke teksta brišem, pa ih opet pišem, premještam, smještam u vrijeme, prostor…
Noć, rano jutro, jutro… vrijeme mističnosti, otajstva, buđenja… neko prožimanje s neopipljivim, onim bestjelesnim tada se uvuče u misli i nekim čudom učini sve lakim i prihvatljivim.
Slike… Pojave se slike… sjećanja, vraćaju se oni davno otišli, svi su dobro, svi se smiješe i vole… vrijeme nevinosti, vrijeme povjerenja, vrijeme u zoru kad još nije nastupilo svjetlo, a mraka više nema.
Možda bi ipak prije toga trebalo spavati… možda bi… spavajući bi se moglo usnuti san o pisanju najljepših priča o stvarnom svijetu koji iz snova izlazi na javu u doba kad još ne nastupa svjetlo, a mrak više nije mračan…
To vrijeme čekam… možda u njemu stvorim najljepše slike. Ili priče. Muziku možda. Ili svijet. Moj svijet.

Laku noć

Nije sve isto

Jutos rano, sunce se još nije diglo iznad magle nad Savom, prelazim svojih brzohodajućih dvanaest kilometara. Isto kao nekad. Tucanik škripi pod potplatima onih istih starih tenisica, kao zvijer da škrguće odozdo zubima na mene. Isto kao nekad.

Jedino, sad hodam drugom stranom Save. I da, nemam slušalice u ušima.

Sve isto

Vani je mrak. I hladno je. Nikog nema, pustara neka.

Isto kao i unutra.

Patetična priča o klupi i vodi

Dugo me nije bilo ovdje. Jesen se pojavila iznenada, isto kao i tada kada sam prvi puta sjeo na tu klupu, onu metalnu, mrežastu, tamnosivu, na povišenom mjestu s kojeg se daleko moglo vidjeti. Klupa je bila hladna. Nekada ne bih zamijetio tu hladnoću. Na rubu su se još uvijek jasno ocrtavali urezani inicijali KR. Okolina je izgledala uređenije nego onda kada sam tu vodio duge razgovore, ali ne sa samim sobom.

Ispod je, kao i nekad, svojim tokom tekla rječica. Umirivalo me njeno brbotanje i grgotanje preko male kaskade. Čuo sam je sasvim jasno, u ušima mi nisu bile slušalice.

– Ratimire! Vratio si se! – zahučala je voda sretno. – Pa dobro, gdje si nestao? Zašto te nije bilo tako dugo?
– Ne znam – odgovorio sam. – Morao sam se sakriti u neki drugi svemir jer u ovom nisam više mogao izdržati. Kako sam odbacio sve oklope, tako više nisam mogao trpiti svoju vlastitu ranjivost i morao sam pobjeći.
– Znaš Ratimire, sjećam se kako sam veselo tekla svaki put kada bi došao ovdje. Toliko si oko sebe širio sreću da su moje molekule pjevale najkristalnije pjesme koje je svijet čuo. I drugi ljudi su to čuli! Vidi kako su me samo uredili. Sva sam okružena drvećem i cvijećem. Ali sada nisi više radostan. Zašto?
– Zato jer nisam uspio. Mislio sam da ću ako odbacim sve oklope tako sretno živjeti i usrećivati druge, a onda sam jednog dana shvatio da sam prevario i sebe i druge i morao sam pobjeći. A najgore od svega je to što sam tom svojom slabošću i druge učinio nesretnima.
– Ti znaš da ja sve pamtim. A o tebi nisam nikada zapamtila ništa loše. Zašto se tako optužuješ? Zašto se ne možeš sjetiti onoga što te tada činilo sretnim, onoga čime si ti druge činio sretnima i onda s tim nastaviti dalje?
– Da, znam da sve pamtiš. I glasove koje mi sad opet hučiš ovdje, poznati lik koji svojim kapljicama stvaraš pred mojim očima, i tako svježe zračiš onu finu povezanost s njim koju nikada ni s kim u životu nisam doživio. Ali to mi sad uopće ne pomaže. Pustio sam druge da umjesto mene djeluju i to je bila najveća greška. Ne, ne trebaju mi sad ta sjećanja.
– U redu Ratimire, otpusti onda sve to sada. Hajde pođi sa mnom, naprijed, teci sa mnom bezbrižno i bez težine. A ako ti zaboraviš, ja ću ti uvijek biti u stanju vratiti ta lijepa sjećanja i osjećaje, bit će dovoljno samo da to poželiš.
– Ne, ne mogu sada. Moram još neko vrijeme ostati u tom drugom svemiru, moram vidjeti tko sam, moram vidjeti zašto sam i moram vidjeti kuda to želim krenuti. I moram biti sam kad se suočim sa samim sobom. Bez ičije prisutnosti, čak i bez tvoje.
– Reci mi nešto, ali iskreno mi odgovori. Kad bi se sad mogao vratiti u to vrijeme, bi li to učinio?
– Odmah. Bez imalo razmišljanja.
– Pa zar ne znaš da to nije dobro? I sam si uvijek govorio kako prošlost više ne postoji i kako sva djelovanja jesu sada i samo sada. U toj prošlosti ti si mrtav Ratimire!
– Znam. Ali sada me toliko boli da bih radije bio sretno mrtav u toj prošlosti nego ovako živ u sadašnjosti. No da, znam – tako ne može i tako neće biti. A i naučio sam da jedino ta mekoća bez oklopa može odagnati svaku bol. Samo mi treba još malo vremena. Zato me sad molim te pusti. Ionako znaš da si ne mogu dopustiti ni zbog onih drugih koji me još uvijek trebaju ostati predugo sjediti ovdje.
– Dobro, puštam te danas. Ali sutra, ja ću i dalje teći naprijed očekujući te.

Diferencija

email

Zvoni mi telefon.
– Nismo dobili Vaš e-mail jučer.
– Oprostite, nisam jutros provjeravao, možda nije prošao zbog neke greške. Sad ću, pa Vam se javim.

Provjeravam. Poruka upozorenja od jučer popodne.
Nisam provjeravao, kao što rekoh.
Piše da email servis koji koristim ne dozvoljava tu veličinu privitka poruci pa da ne može biti isporučena na odredišnu adresu.
Provjeravam privitak. Megabajti, kilobajti, bajti – sve je unutar granice koju propisuje e-mail servis. A njihov server iliti ga poslužitelj kaže da nije.
Znači, i kompjutori imaju različita mjerila o količini prihvatljivog tereta.

Čujem u slušalici kako sviri telefon s druge strane.
– Da Vam smanjim fotografije ili želite privitak odvojen u dvije poruke?
– Zašto? Pa upravo gledam što ste nam poslali.
– Ali kako? Pa vaša kolegica je malo prije rekla da niste ništa dobili, a i u sandučiću elektroničke pošte imam obavijest od dotičnog servisa da poruka nije isporučena!?!
– Ne znam ništa o tome, ali ja upravo gledam u to što ste jučer poslali.
– Ne razumijem…

Možda da ja ipak ponovno pošaljem poruku sa smanjenim privitkom, ali preko onog drugog servisa za elektroničku poštu.
Ne! Poslat ću istu onu istu od jučer. Baš me zanima kako će taj servis proračunati veličinu privitka. Evo…

Zvoni mi telefon.